Piše: Amir Telibećirović
‘Čudni su putevi propagandni,’ reče neko u cyber svijetu, i fakat potrefi definiciju propagande, ili možda dio definicije. Kada se napravi neki uporedni pregled propagandi različitog izvora, porijekla i namjene, vidi se da ti putevi nisu tako čudni, ne moraju biti. Zapravo mogu biti prilično prosti i uobičajeni ali opet sa željenim manipulativnim učinkom u javnosti. Na primjer, danas je internacionalno najraširenija, najuticajnija ili katkad najmaštovitija od svih, cionistička propaganda, u užem smislu izraelska. Iako međunarodnog dometa, može se reći i globalnog, opet je usporediva sa nekim interno lokalnim tipovima propagande. Na primjer, kada propagandisti osjete potrebu za pravdanjem svojih vojnih akcija a među njima dosta ratnih zločina, nerijetko počnu da medijski konstruirano prikazuju toleranciju prema onoj populaciji nad kojom su izvršili određeni ratni zločin. Te stvari obično rade na maštovit način, ali se desi i da u zanosu uproste vlastitu manipulaciju do te mjere da postane providna, neovisno od toga što većina njihove ciljane publike pada i dalje na indoktrinaciju. Tako je nedavno internacionalnim medijskim prostorom, razdijeljena fotografija na kojoj doslovno jedan pokraj drugoga, molitve obavljaju dva izraelska vojnika, noseći uniforme jer su bili na nekom vojnom poligonu. Prema potpisu koji je išao uz sliku, jedan vojnik je navodno bio musliman a drugi pobožni Jevrej, te je svaki obavljao molitvu prema svom vjerozakonu. Fotka se koristi da u jeku aktuelnoga genocida nad Palestincima Gaze, prikaže navodnu pluralnost izraelske armade, njenu ”inkluzivnost i otvorenost” prema muslimanima. Manipulacija je uspjela kod jednog dijela ciljane medijske publike, a onda je drugi dio publike, uz istaknutog američkog novinara CJ Werlemana koji već neko vrijeme dekonstruira cionističku indoktrinaciju, također i ideologiju, počeo da primjećuje kako nešto ne štima sa ovom fotografijom. Naime, i on i mnogi drugi istražitelji i novinari, podsjetili su javnost da su ta dva izraelska vojnika uz molitvu bila okrenuta u istom smjeru, što ne bi trebalo biti s obzirom da muslimani i Jevreji nemaju isti pravac molitve. Pritom, izraelski vojnik koji je navodni musliman u tom manipulativnom snimku, diže svoj pogled uvis ili pravo, dok se pri muslimanskom namazu pogled skrušeno upućuje prema tlu. Nije pritom ni skinuo svoje sunčane naočale. Inače, nije tajna, u izraelskom armiji zaista ima vojnika koji se izjašnjavaju muslimanima, a koji su njihovi motivi za tu službu, ne može se jasno reći. U modernoj terminologiji politike i biznisa, za takvu vrstu likova mnogi novinari koriste pojednostavljeni pojam –„korisni idioti.“
Cionističko tumačenje Islama po receptu Mossada
Naravno, izraelska propaganda nije ostala samo na tom jednostavnom i providnom snimku. Širom društvenih mreža procionistički novinari, youtuberi, aktivisti i šovinisti pravdaju ili brane aktuelni pokušaj istrebljenja palestinske populacije na različite načine. Jedan od njih je pokušaj relativiziranja javno iskazane mržnje i prezira upućene narodu Gaze preko izraelskih i značajnog dijela američkih medija. Tako se povremeno internetom rašire foto ili video snimci pojedinih arapskih predstavnika u izraelskoj vladi, predstavnika arapskih Kršćana i muslimana, i to ne samo Palestinaca. Neki od njih su se javno oglasili tvrdeći da u Izraelu nema aparthejda i da su onim Arapima, Palestincima, muslimanima i Kršćanima koji kao manjine žive i rade u Tel Avivu ili drugim područjima pod upravom cionističke vlati, zajamčena prava bez diskriminacije i tako dalje. Ono što je zajedničko svima na ovim snimcima, jeste da se uglavnom radi o sekulariziranim Arapima, što oni i ne kriju, za koje se smatra da su samo nominalno porijeklom iz kršćanskih ili muslimanskih porodica, i da su prošli škole, političke treninge i diplomatske vježbe odanosti Izraelu, uz naravno odgovarajuću finansijsku pozadinu. Ovdje ne računamo Palestince sa područja okupirane Zapadne Obale koji ionako žive pod višedecenijskom tiranijom izraela. Samo za razliku od žitelja Gaze trpe teror više iznutra nego na opsadni način kao u Gazi. Ovo je možda usporedivo i sa stanjem vezanim za „Islamski Univerzitet“ u Tel Avivu, osnovanom navodno još 1956 godine. Za njega se u javnosti tvrdi da je pod upravom poznate izraelske obavještajne agencije Mossad. Studenti tog univerziteta, među kojima, tvrdi se, bude i rabina, odabrani su pažljivo od strane operativaca Mossada. Neki od njih se po završenom studiju uključuju u vojne i obaviještajne akcije unutar različitih muslimanskih zajednica ili paravojnih formacija širom bliskoistočnih i afričkih ratišta. Za potrebe zapadnjačke javnosti, neki svršenici ovog univerziteta, sa dobrim poznavanjem arapskog jezika i tefsira, bave se iskrivljavanjem islamskih učenja unutar učenjačkih struktura, ponekad se predstavljajući kao islamski teolozi. Na taj se način navodno proizvode i Arapi odani cionističkoj ideologiji.
Cionističke ‘selefije’
Ovakva medijsko politička podmetanja za neupućenu i naivnu publiku se mogu raspoznati u našim krajevima. Na primjer, nekada nametnuti pojam – „Musliman po nacionalnosti,“ rezerviran za Bošnjake u SFRJ, iako odavno ukinut, ostavio je dosta posljedica na već postojeće neznanje, nemar i blokade u razmišljanju ciljane publike. Naime, i dan danas ima osoba, kako Bošnjaka tako i nebošnjaka, koji koriste termin ‘Musliman’ za nečiju nacionalnost ili za etničku pripadnost, samo prema ličnim imenicama ili porodičnom porijeklu. Neki to rade u poslovičnom neznanju, neki radi svjesnog širenja demografske konfuzije i političkih dezinformacija a neki malo stariji, koji pamte vrijeme kada je ovo bila službena „socijalistička“ narodnost, to čine iz navike ili zaboravnosti. Ovo je već poznato, ali propagandno politička zloupotreba i forsiranje takve navike u paketu sa „zaboravnošću,“ je ono što asocira na prethodno pojašnjene cionističke manipulacije. Evo nekoliko primjera iz bliske prošlosti ali i sadašnjosti. Oni koji pamte preminulog JNA generala Milutina Kukanjca, zapovjednika druge armijske oblasti pri vojnoj kasarni na sarajevskom Bistriku iz 1992 godine, možda se sjećaju jedne njegove simptomatične izjave, među mnoštvom njegovih poznatih izjava. Kukanjac je negdje pri samom početku napada na Sarajevo, predložio da se u „mirovne pregovore“ uključi i Emir Kusturica kao proslavljena ličnost, a koji je tada boravio u Parizu. Na taj način je Kukanjac vjerovatno poželio da i sebe i Kusturicu prikaže kao neke „neutralce“ u toj agresiji na Sarajevo, pošto se htjelo Kusturicu predstaviti kao „nacionalnog muslimana“ dovoljno popularnog među „svim zaraćenim stranama.“ Istodobno, JNA general bi na taj način možda kod javnosti umanjio svoju tada nezgrapno poluskrivenu opredijeljenost za tekući velikosrpski projekat. U knjizi književnika Refika Lele Hota, naslova „Bošnjačke zablude i stradanja,“ jedna rečenica glasi ovako: „Pričajući tako ničim izazvan dodade“ – Od svih muslimana najdraži mi je Emir Kusturica.“ Radilo se o nekom jugonostalgičarskom monologu jednog Crnogorca tokom voznog putovanja. Ovdje bi mogli zamisliti kakvog izraelskog zvaničnika gdje spominje Arape koji surađuju sa Izraelom, pravdaju ili relativiziraju njegove genocidne akcije, a zauzvrat neko od njih postane „najdraži musliman, Arap, Kršćanin“ u očima recimo ljevičarski opredijeljenih Izraelaca, a ni mnogi njihovi desničari ne bi odbili takve kategorizacije. Ovdje nam nije bitno što Kusturica nije bio ni „musliman po nacionalnosti“ niti vjernik, a ne želi biti ni Bošnjak, on sam je sporedan a naveden je samo kao tematski primjer. Među mnoštvom srodnih primjera, mogao bi se izdvojiti “čuveni” Sejdo Bajramović iz epohe Slobodana Miloševića u Srbiji, čije ime je danas postalo ironični sinonim za srodne pojave na političkoj relaciji između Srbije i BiH ili Srbije i Kosova, a onda i šire. U međunarodnim razmjerama, ali i dalje vezanim za Balkan, možda bi se uklopio islamski učenjak Imran Nazar Hosein sa Trinidada. On je ostavio niz konciznih eshatoloških i geopolitičkih predavanja po internetu, preko čega je postao poznat i priznat široj medijskoj publici. U jednom od svojih nastupa pred kamerama, je relativizirao a potom izokola negirao genocid u BiH, sa fokusom na Srebrenicu. Ubrzo nakon toga, kako se očekivalo, postao je tražen sugovornik u srpskim i srbijanskim medijima koji su njegove izjave koristili na sličan način kako izraelski mediji koriste snimak dva IDF vojnika sa početka teksta, jedan navodno pobožni Jevrej a drugi kao musliman u namazu. Ovim člankom se pokušava pomoći povodljivom, zbunjenom i neupućenom dijelu domaće publike, naročito Bošnjaka kojih se ovo najviše tiče, ili bi trebalo bar da se tiče. Sve popularniji online aktivista i pisac Daniel Haqiqatjou, pored ostalog i islamski teolog, javno je prozivao pojedine muslimanske političare i učenjake koji poluskriveno ili otvoreno podržavaju Izrael. U jednom od svojih video nastupa, koristio je izazovan naslov – “Selefijski cionista,” čime se izravno obratio jednom (zapravo više njih) selefijskom teologu koji je izjavljivao kako je bojkot izraelskih proizvoda na tržištu zapravo haram za muslimane. Bez racionalnog pojašnjenja, spomenuti selefija je govorio gotovo iste stvari koje decenijama ponavlja većina javnih cionista – “da Jevreji imaju pravo na svoju državu,” s tim da se ovaj učenjak pozivao na subjektivno tumačenje nekih hadisa, prema Danielovom istraživanju. Nije poznato da li je taj prozvani selefija završio onaj islamski univerzitet u Tel Avivu, ali se uklapa među one koji jesu.
