Piše: Telibećirović Amir
Među bezbrojnim ironičnim slikama, satiričnim montažama i parodičnim porukama što vrve internetom, moguće se malo izgubiti u orijentaciji prema onom što se kroz njih javno poručuje. Toliko je toga nabacano. Zato se neke od takvih montiranih slika povremeno zaborave da bi u neka doba opet postale sve primjetnije, naročito ako sadrže kakvu izazovnu političku, društvenu ili identitetsku provokaciju, i još ako se iznova razdijele među korisnicima interneta. Islamske teme su neizbježan dio te priče, takvih nadahnuća, kako od onih što su afirmativne tako i onih koje se suprotstavljaju, uz dozu maštovitosti u oba slučaja. Tako je neznani autor napravio meem, to jest mim, ironičnu foto montažu na kojoj se nalazi neka moderna stilizirana ženska osoba, trendovski raščupane plave kose što malkice podsjeća na punk naslijeđe, odjevena u bijelo. Na toj ilustraciji ona je doslovno okružena, gotovo stisnuta brojnim ženama sa crnim nikabima. Nepoznata plavuša tako stoji i gleda u jednom pravcu, dok su sve ostale žene okrenute leđima, i kao kreću se, ili pak stoje, ali u suprotnom smjeru u odnosu na plavku. Da li su za potrebe scene pod nikabima možda kakvi muškarci, ne zna se, a nije nemoguće u ovom slučaju. U gornjem dijelu ilustracije stoji natpis – “Srbija 2050” (godine) a u donjem dijelu piše – “Deda, zašto ih nisi zaustavio?”
Dakle, kao i toliko puta u bliskoj prošlosti, na ovaj način se Srbiju postavlja na “branik evropske civilizacije,” dok ta Evropa eto kao ne vidi, spava, ne “cijeni” dovoljno ulogu Srbije u zaustavljanju pokrivenih žena i slično. Nepoznati autor je stvari otprilike tako postavio sa slikovitom manipulacijom. Naravno, ako bi se radilo o sukobu Evrope sa Rusijom, možda bi autor malo drugačije postavio poruku, iz poznatih razloga. Kada bi žena sa slike kojim slučajem bila odjevena u tradicionalnu srbijansku narodnu nošnju, onda bi više djelovalo kao da je autor (ili više njih) zabrinut usljed gubitka etničkog, nacionalnog, religijskog ili kulturološkog identiteta. Ipak ne, jer ona je moderna po zapadnjačkim uzusima, plave je kose, svijetle puti, znači “arijevski tip.” Istovremeno djeluje kao da je stigla iz Pariza, sa kakve modne piste ili iz nekog rockerskog društva. Jasno je stoga, ovdje se kao “brani” savremeni vizuelni trend sadržan u toliko već prežvakanoj frazi o 21 vijeku po gregorijanskom kalendaru, odnosno “brani” se famozni zapadnjački sekularizam, preko Srbije dakako. Pri ovom kontekstu možemo se sjetiti da više stotina planski uništenih džamija širom BiH, između 1992 i 1996 godine po gregorijanskom kalendaru, nisu zamijenjene crkvama i manastirima, kako bi neko očekivao računajući krstaški zanos pri agresiji, kao i ulogu SPC-a u svemu tome. Ne, na mjestu uništenih džamija srpski sekular-šovinisti su uglavnom pravili parkinge, skladišta, kafiće, dvorišta, kuće, znači objekte sa sekularnom namjenom.
Možda ženski lik sa ove slike i jeste odnekud sa zapada, moguće da je slika preuzeta sa nekog drugog mima pa računarski prilagođena srbijanskoj ksenofobiji, ne zna se, no poruka je svejedno odaslana. Ova slika se već neko vrijeme dijeli po internetu, bez preciznijih reakcija na njeno višeslojno a manipulativno izazivanje prezira.
Kako god, poručuje se da bi do 2050. godine, ukoliko se nešto ne učini kontra, došlo do ‘poplave burki’ širom Srbije, na štetu “liberalno” ofarbanih, samim tim i “sekularnih” šminkerica. Dodatna simbolika ide još i s time što je na slici ona u bijelom, kao neki “anđelak,” okružena mnoštvom “tamnih utvara,” kao “demona” što nadiru te nju jadnu okružuju.
Oni koji ovakve stvari poručuju svojim “dedama,” ili baš ne znaju ili glume kako ne znaju da su njihove “dede” u svojim mlađim danima temeljito radile na “zaustavljanju” žena sa slike. Protjerivali su ih, silovali, strijeljali, bacali u jame, ali mnoge od njih ipak nekako preživješe, pa kao nastaviše “najezdu.” I dedin “deda” se trudio u svoje vrijeme, tako što je skidao feredže i zarove sa mnogih žena kroz nametnute komunističke zakone, i mirno i silom, ali ni on nije uspio da to trajno odradi. Da ne idemo sada u druge krajeve svijeta, druga ratišta, diktature ili čak ranije historijske epohe, našlo bi se još primjera o dedinom trudu u spomenutoj djelatnosti. Ovdje je dovoljan kraći osvrt na ono što su te dede radile u srbijanskom susjedstvu, preciznije u BiH, nekada i u Sandžaku. Ne treba zaboraviti da imamo i nemali broj Bošnjaka koji podržavaju ili bar ne osporavaju ovu savremenu manifestaciju radikalnog sekularizma, našminkanog sa “progresivnim i ateiziranim antifašizmom.” Ima dosta Bošnjaka koji se slažu sa ovom ironičnom slikom, pogotovo kada se povede priča o famoznoj jugonostalgiji u korelaciji sa prisilnim skidanjem zarova i feredža u toj istoj Jugoslaviji. Pored ostalog su još i zato ovakve slikovno tekstualne poruke ozbiljnije i zloslutnije nego što se mnogima učini na prvu.
