Nije teško manipulirati sa balkanskim narodima inače a posebno sa Bošnjacima koji imaju neku hroničnu kolektivnu zaboravnost, a što se najviše odnosi na politička pamćenja. Zato, ako bude negativnih reagiranja na ovaj tekst, najviše će ih doći od samih Bošnjana koji jedva čekaju da se obruše na nekoga ko im objektivno kvari iluzije ili im remeti snove činjenicama.
Amir Telibećirović
Tokom 1993 godine po gregorijanskom kalendaru, tada popularni Tv zabavljač iz Beograda, Milovan ilić Minimaks, imao je svoju redovnu studijsku kontakt emisiju zvanu “minimaksovizija.” Onima koji ga bolje pamte je valjda poznato, Minimaks je bio za nijansu dotjeranija i nešto vedrija verzija paljanskog Tv voditelja Riste Đoge, samo se malo više bavio estradom nego politikom kao Đogo, iako je bio umrežen u sve pore društvenih gibanja, pa tako i u srbijansko mafijaško podzemlje. Sve skupa je bilo protkano bliskim druženjima sa raznim ratnim zločincima tog vremena čiji je Minimaks bio kao neki scenski pokrovitelj. U jednoj od tih minimaksovizija, spomenute ratne godine, kod Minimaksa u studiju je gostovao Željko Ražnjatović Arkan i jedna djevojčica, tadašnja glumica u dječijim predstavama, po imenu Katarina Žutić. Djevojčica je djelovala umilno, dotjerano i pristojno za potrebe emisije. U jednom trenutku, ona je poželjela da ispriča “poslednji vic o Muji i Hasi.” Sve je išlo uživo u program, uz mnoštvo prisutne studijske publike. Djevojčica je ispravila Minimaksa koji je to predstavio kao “najkraći vic,” naglasivši da se ne radi o najkraćem nego o “poslednjem vicu o Muji i Hasi.” Potom je na djetinje “šarmantan” način, sa upadljivim lokalnim narječjem, ispričala: “Idu Muja i Hasa šumom, i naiđu na Arkana.”- Završen vic. Posljednji naravno, jer im se nakon susreta sa Arkanom gubi svaki trag, ili su poslije nađeni u nekim od masovnih grobnica, što nije izgovoreno u emisiji, ali je jasno na šta se aludiralo. Na ovo se prisutni Arkan vedro nasmijao, dio publike se raznježio a Minimaks je u svojoj tradiciji prosipanja južnoslavenskog vulgarizma i papanskog humora sve predstavio na zabavan način. Za one koji ne znaju ili ne kontaju o čemu se radi, podsjetnik je činjenica da se radi o godini u kojoj se genocid nad Bošnjacima vršio punom parom. Srebrenica i Žepa tada još nisu pale, ali su bile pod žestokim napadima, vladala je masovna glad u njima. Goražde je bilo pod najvećim napadom, opsada Sarajeva na vrhuncu, mostarska opsada također, širom Krajine, Podrinja i Hercegovine, gorila su bošnjačka sela a iskasapljena tijela civilnog stanovništva su plovila Drinom, Sanom, Neretvom.. U spomenutim zločinima sudjelovale su i Arkanove jedinice, ponegdje i on sam na licu mjesta. Vladalo je mišljenje kako žitelji Srbije odnosno tadašnje SR Jugoslavije mahom ne znaju šta se sve događalo u Hrvatskoj i Bosni tih godina, ili barem ne znaju precizno usljed vlastite medijske blokade i srpsko jugoslavenske propagande. Mnogi zaista i nisu imali pojma, međutim ovaj morbidni ispad nedužnog i umilnog djeteta u Minimaksovom studiju, djeluje kao da su određene mase ipak znale šta se odvija preko Drine, pritom su to povremeno doživljavale na komičan način sa cinizmom i sa odobravanjem. Čudovište koje je progovorilo iz tada male Katarine Žutić možda nije bilo svjesno šta je reklo, na koji način je reklo i zašto, jer ipak se radilo o maloljetnom djetetu, ali odgovornost za pomračen i bolestan odgoj ide na račun njenih roditelja ako ih ima, ili njenih staratelja. Ipak, računajući publiku koja je uživala u ovakvom balu vampira, te samog prisutnog Arkana i podmuklo ciničnog Minimaksa, odgovorno je zapravo cijelo društvo i javnost, samo na različite načine.
Kome se rugati kada jednog dana nestanu “Muja i Hasa..”
Niz godina kasnije, Katarina je porasla, i dalje se bavila glumom, usput i muzikom, pa je kao takva gostovala u studiju kod sve popularnijeg Tv komičara i političkog prozivača Zorana Kesića. Trenutno je Kesićeva beogradska tv emisija “24 minuta” među najgledanijima, navodno ne samo u Srbiji nego i okolo. Žutićka je gostujući u Kesićevom studiju pričala uobičajene stvari koje takvi gosti prepričavaju, vezano za svoju karijeru, pozorišta, film i tako dalje. Bila je to 58 emisija po serijskom redu, urađena prije oko sedam godina otprilike. Kesić je podsjetio Žutićku na njeno “djetinje” pričanje šovinističkog vica (ne definirajući ga tim izrazom) u istom studiju sa Arkanom i sa Minimaksom, ali tako da je probao sve skupa predstaviti kao neku provokaciju za Arkana u to vrijeme, iako se u Minimaksovoj emisiji moglo vidjeti da Arkan nije negodovao nego se čak i blaženo nasmiješio. Kesić je zataškavao monstruozni kontekst i pozadinu navodeći kako je to bila Katarinina mladalačka “luda hrabrost,” pokušavajući da stvari predstavi u sasvim drugom svjetlu, pitajući mladu glumicu da li je možda poslije emisije imala kakvih teškoća od Arkana, što je ona naravno negirala. Da ostanemo još malo kod “Muja i Hasa” pošto smo već stigli do glavnog aktera ovog teksta, to jest Kesić Zorana. Kada se u jednoj od svojih ranijih emisija Kesić zafrkavao sa premijerom FBiH Fadilom Novalićem zbog njegovog neuspjelog stavljanja poveske za lice pred televizijskim kamerama, Kesić je spomenuo “Muju i Hasu” kao “duhovitu” nadogradnju na Novalića. Zašto nam je dakle ovdje bitan Kesić. Pa zato što sve skupa djeluje kao da imamo “nasljednika” nekadašnjeg Minimaksa bar što se tiče današnje Srbije. Kesić je manje vulgaran i djeluje inteligentnije od Minimaksa, pored ostalog i zato što Kesić zapravo kalemi savremene američke komičare u balkanski kalup umjesto sirovih domaćih folova i glupiranja kao u Ilićevom medijskom razdoblju. No, šta im je zapravo zajedničko? Za sada izgleda, bar što se Bošnjaka tiče, da su i jedan i drugi kao neka vrsta estradno-medijskoga “kukavičjeg jajeta” narodski rečeno, podmetnutog naivnom, plitkom i snishodljivom bošnjačkom mentalitetu sadašnjice. Naime, i jedan i drugi su na tragu održavanja mentalne Jugoslavije u kojoj dominiraju šovinistički narativi o maloumnim Bošnjacima oličenim u imaginarnim ali vječnim Mujama, Suljama, Hasama i Fatama, ali koji se ne doživljavaju kao šovinizam nego kao podrazumijevajuća prirodna postavka stvari, pritom svakako vesela. Takozvana Titova Jugoslavija je imala dosta specifičnih i opisnih društvenih karakteristika, a jedna od njih je bila prenosni rasizam u kome su pripadnici nekih narodnosti smatrani za niža bića na “simpatičan” način, što se odnosilo na Albance, na Bošnjake, na Rome i povremeno na Crnogorce. Nije se radilo samo o poluskrivenim nacionalizmima sraslim u šovinizam, nego je bilo i rasizma jer se insistiralo na južnoslavenstvu kao “višoj rasi” u genetskom i intelektualnom smislu, ne toliko u fizionomiji. Posljedice su vidljive svima koji misle svojim glavama, i one traju, zapravo i uzroci i posljedice su žive i dan danas. Kesićeva emisija spada u one projekte koji tu vrstu vještačkog zajedništva održavaju pomoću starih a preživjelih mitova, likova i navika.
Probrani sugestivni gosti Zorana Kesića
Kesić je u svojoj 285 emisiji, po sistemu “u šali pa privali,” spomenuo Republiku Srpsku kao Srbiju, rekavši – “ne ova naša Srbija nego ona komšijska, druga Srbija, republika Srpska.” Rekao je to u sklopu svoje emisije preko vijesti iz regije, okrečući kao neki elektronski rulet na monitoru koji je sastavljen od državnih zastava zemalja bivše Jugoslavije, osim kosovske, sa poznatim socijalističkim grbom gdje plamti šest
buktinja, u sredini ruleta. Nije ovo sve. Oni koji su pažljivije pratili epizode njegovoga šou programa, možda znaju da njegov gost bio i Feđa Štukan, sarajevski glumac koji u svoje ime javno obesmišljava naslijeđe veterana Armije BiH čiji je i sam bio pripadnik, ističući neka svoja lična psihološko krizno opijatska “razočarenja” u maniru američkih veterana iz Vijetnama, iako je to druga priča u odnosu na bosansku. Štukan to radi na pomalo patetičan način i uz upadljivo dodvoravanje beogradskoj javnosti po već otrcanoj metodi zvanoj “ko li nas bre ono zavadi.” Kesićev studijski gost je bio i Muharem Bazdulj, književni žiri- kolega I nekadašnji saradnik neformalnog ravnogorskog vojvode Bore Đorđevića, prijatelj Neleta Karajlića a usput i Petera Handkea, privrženog poštovatelja lika i djela Karadžić Radovana. Za Handkea je samim tim normalno i da negira genocid u BiH, a za Bazdulja je normalno da se druži sa Handkeom pošto je Handke usput i nobelovac kao i jedan od Bazduljevih idola – Ivo Andrić. Naravno, pri gostovanju kod Kesića, ništa od ovoga nije spomenuto. Prije nekih devet godina otprilike, Kesić je u maniru britanskoga komičara Ali G-ja (poznatog po alter-ego liku zvanom Borat), napravio polumontirani interview sa aktivisticom srpskog pokreta 1389, Nikolinom Gligorić, tako što je kao njoj postavio pitanje sa nabrajanjem pornografske terminologije na engleskom, na koje ona nije znala da smisleno odgovori. U snimku se primjeti da je djevojka koja liči na nju okrenuta leđima kameri, pa se ne vidi njeno lice, u trenutku dok on sve to nabraja. Ali je ispalo uspješno kod povodljive publike. Postao je tada među njima prihvaćen kao hrabar novinar i ultra-zabavan u isto vrijeme. Kesić je otpjevao i parodičnu obradu starogradske bosanske pjesme u pratnji članova Dubioza Kolektiva, inače samoproglašenih “rock alternativaca” i saradnika Borisa Malagurskog, jednog od najistaknutijih javnih revizionista genocida u BiH. Zoran Kesić povremeno gostuje u Sarajevu, gdje je, kako se to popularno kaže “rado viđen gost.” Evo otprilike pojašnjenja kako i zašto je popularan među Bošnjacima, kojima ne treba puno da se nekritički počnu nekome diviti do granica samoponižavanja. Naime, Kesić redovno ismijava srbijanskog predsjednika Vučića i mnoge druge aktere srbijanske vlasti. Kesić ponekad imitira Milorada Dodika. Iako se podrazumijeva da javna ličnost njegovog ranga i profila podržava sve nametljiviju Lgbtiq ideologiju, jer to je sada moderno među TV zabavljačima, istovremeno se ismijava sa srbijanskom premijerkom Anom Brnabić, inače javno deklarisanom sljedbenicom iste ideologije i homoseksualnom osobom. Međutim, ne smije se rugati njenoj, kako se rado kaže – ‘seksualnom orijentacijom,’ već samo njenim imbecilnim ispadima i privrženosti Vučićevoj vladi. Istovremeno, Kesić je nesporno duhovit, elokventan u govoru, dovitljiv, lucidan, tako da mješavina svega istaknutog doprinosi njegovoj popularnosti među običnim pukom a naročito među onim Bošnjacima koji na prvu loptu kažu kako mora biti ludo hrabar da zafrkava Aleksandra Vučića, ili da razgovara na satiričan način sa jednom od najpoznatijih morbidnih “umjetnica” svijeta, Marinom Abramović. Zapravo, nije baš pretjerano hrabra stvar izrugivati se Vučiću pošto je on sam po sebi karikatura od političke pojave, Ana Brnabić pogotovo, isto kao i Dodik. Nakon niza godina u kojima proziva Vučića, do sada bi imao nekih posljedica, međutim Kesića ništa medijski ne ugrožava, a Vučić možda i ne obraća pažnju na njega, čak se može reći da ima i besplatnu reklamu kod Kesića, a ponekad i Kesić (k)od njega. Nije on jedini koji pomaže Bošnjacima da ostanu naivni, odnosno da budu još naivniji, preko zabave i “slobodnog” humora, a koga oni prihvaćaju kao što su nekritički prihvatali sve javne ličnosti decenijama, još i prije Minimaksa a naročito prije 1992 godine. Nešto slično se desilo sa populariziranjem glumca Milana Gutovića. Naime, Gutović se javno izrugivao običaju obrezivanja u priči o jednom hodži iz jugoistočne Azije, i to na degutantan način. Zatim, ovaj proslavljeni glumac je promovisao stvaranje republike Srpske kao herojski čin preko svoga gostovanja u nekom od brojnih srpskih udruženja koja se zalažu za veliku Srbiju. Iako su ovo javne stvari, Gutović je uredno gostovao u Sarajevu, zabavljao domaću publiku uživo, a preko malih ekrana je i dalje tražen među sarajevskim besposličarima kao Šojić iz plitkoumne komedije “Tesna Koža” uz lokalno ponavljanje sarajevskih mahalaša. Samo ovo je mnogim Bošnjacima dovoljno da padnu na šarm bilo kojeg prekodrinskog šoviniste koji ih prezire i nasmijava u isto vrijeme. Nije teško manipulirati sa balkanskim narodima inače a posebno sa Bošnjacima koji imaju neku hroničnu kolektivnu zaboravnost, a što se najviše odnosi na politička pamćenja. Zato, ako bude negativnih reagiranja na ovaj tekst, najviše će ih doći od samih Bošnjana koji jedva čekaju da se obruše na nekoga ko im objektivno kvari iluzije ili im remeti snove činjenicama. Ni prvi a vjerovatno ni zadnji put. Bitno je da se bar neko iz publike zamisli nad činjenicama, podudarnostima i poveznicama.
