Piše: Amir Telibećirović
U raznolikim pokušajima da se bojkotira izraelska ekonomija, već godinama se svako malo pojavljuje neki
internetski poziv na izbjegavanje kupovine raznih proizvoda kojima se finansira izraelska vojna mašinerija, a i civilna. Takvih proizvoda ima popriličan broj pa se ordinarnom stanovništvu u raznim državama teško snaći. Nije uvijek ni precizirano koji od njih izravno a koji neizravno snabdijevaju Izrael. Zato možda vrijedi
podsjećanje na jedno staro predavanje Profesora doktora Nedžmettina Erbakana iz 1991 godine, o cionizmu i starom svjetskom poretku. Ovaj turski političar, inženjer i akademik koji je pored ostalog bio nakratko i premijer Turske, odavno je preminuo ali je za života ostavio koncizno i značajno javno predavanje o tome kako mnogi od nas nesvjesno vrše finansiranje cionističke ideologije kroz dnevnu kupovinu. On je, obraćajući se prvenstveno turskoj populaciji, u tom govoru kroz konkretne primjere i usporedbe probao širim narodnim masama pojasniti kako se te stvari dešavaju nesvjesno, ali katkad i svjesno ukoliko su ljudi malodušni ili obeshrabreni.
Profesor Erbakan bi, pored ostalog ovako rekao: “Seljak nema para da kupi traktor, kako ga kupi? Kreditom banke. Traktor koji vrijedi 15 miliona lira, on ga kupi za 50 miliona, 4 godine plaća obveznice. Odakle plaća ove kamate? Novcem koji je uzeo od pšenice koje je dao Direkciji za poljoprivredne proizvode. U redu, ali i direkcija radi s kamatom. Odakle oni plaćaju ovo? Od pšenice koju prodaju fabrici brašna. I fabrika brašna je napravljena kamatom.”
Profesor ovdje napominje kako je kamata skoro neizbježna i kako se preko njih finansira Izrael. U mnogim zemljama, pa tako i u BiH, često nema javne transparentnosti o tome kako ili gdje završava porez na dodatnu vrijednost, a nema ni previše ispitivanja u vezi s tim. Profesor je to natuknuo kroz neupućenost običnog naroda među kojima su pojedinci koji ne razumiju ili ne znaju da i običnom kupovinom hljeba finansiraju međunarodni cionizam. Još pri svom uvodu u ovaj stari govor, profesor Erbakan ističe da cionizam nije usmjeren samo na Palestince nego na skoro cijeli svijet, isti onaj svijet koji to pretežno i ne razumije.
Tako je napomenuo: “Svijet nije prazno mjesto, tu stanuje jedan cionizam koji poručuje – svi ćete biti moji robovi. Isti taj cionizam je zagospodario cijelim svijetom. Koristi nas kao robove. Kako nas uništava? Ako to ne znamo, ne možemo znati ni kako da se spasimo. Kada našem nezaposlenom bratu koji sjedi u seoskoj kafani kažemo – znaš li zašto si primoran dolaziti u ovu kafanu? Razlog je kamata. Ovaj naš brat će reći ‘kakva bolan kamata. Nemam niake veze sa bankom ni sa zelenašima. Šta mene briga za kamatu. Budući da u društvu vlada kamatarski sistem, on nema pojma kako ga uništava ta kamata. Ti ne plaćaš
kamatu u banci nego u pekari. Zašto? Jer je ovaj sistem kamatarski i kapitalistički. Taj hljeb ne pada s neba nego dolazi s polja.”
U vezi sa protokom svjetskih finansija, kao i njihovoj ‘startnoj’ poziciji, on je tada spominjao već znane ustanove kao što je MMF: “Ko daje taj novac? Cionističke banke u Americi. Taj neki MMF – to je institucija za zastupanje tih hebrejskih organizacija. Sklapaju dogovore za njih, savjetuju ih, ali su oni vlasnici novca.”
Na internacionalnom planu političkog ‘poslovanja,’ posebno širom Bliskog Istoka, profesor podsjeća na ono što se svako malo izgubi iz vida pri analizama stanja u ovom području. Dakako, neizbježan je dodir sa pričom o energentima kada nafta najviše dolazi do “izražaja” i kada se vidi zašto izraelska privreda ima veze sa mega pljačkom koja prevazilazi okvire palestinskih područja: “Sve oni određuju. Četrdeset godina su u svojim bankama držali pare od nafte iz muslimanskih država, i tu se nakupilo sedamsto milijardi dolara. Novac muslimanskih zemalja prešao je na račun cionističkih banaka.”
U pokušaju da bude što slikovitiji na tom govoru iz 1991 godine, Erbakan je slikovito predstavljao finansijsko stanje Turske kao države koja je također bila finansijska žrtva izraelskog cionizma:
“Dovucite jedan šleper od deset tona na sred Konjunlua, napunite ga sa deset tona čistim 24-karatnim zlatom i isti taj šleper svake sedmice šaljite cionističkim bankama u Americi. Eto, to vam je kamata koju Turska plaća. Ko plaća ovo zlato? Ti plačaš. Kako plaćaš? Kupujući hljeb, kupujući obuću, kupujući sir. U svim ovim proizvodima jedna trećina je kamata.”
Profesor nije htio da sam nudi rješenje za sve ove manipulacije. Njegovo ponuđeno rješenje sadržano je u
samim komentarima i pitanjima koje je “izlistao” pri tom predavanju. RJešenje koje je ponudio, sadrži ohrabrenja ali i upozorenje o potrebi promišljanja. Navodi publiku na konkretno razmišljanje. Da bi se počelo baviti rješenjima za ovako složene teškoće, potrebno je najprije raščlaniti šta sve treba izbjegavati, ne misleći pritom samo na kupovinu ishrane, od običnog hljeba pa nadalje, već skoro svega. Bojkotom izraelskih proizvoda se očito treba baviti više smisleno i taktički nego emotivno.
