Piše: Amir Telibećirović
Dakle, još jedno javno marširanje osoba koje ne znaju šta bi sa sobom, mada njihovi sponzori znaju šta bi s njima, možda i bolje od njih samih, najavljeno je u korist blokiranja sarajevskih ulica. Naravno, radi se o još jednoj u nizu javnih promocija kolektivnog ispoljavanja seksualnih nagona, ukidanja privatne intime i osvajanja javnog prostora za sve ono što inače spada u privatnost. Nije potrebno dublje analiziranje stanja naivnih i jadnih omladinaca koji to organiziraju i koji sebe i druge ubjeđuju kako se radi o njihovim vlastitim “slobodama” ispoljavanja takozvanih “seksualnih orijentacija.” Ovdje se neophodno pozabaviti onim stanovništvom Sarajeva, ali i BiH općenito, koje za sebe smatra da ne spada u obijesne pozere homoseksualnih sklonosti, ali na ove povorke gledaju sa odobravanjem ili ih naprosto ne zanima, ne smatraju ih značajnim niti bitnim a kamoli opasnim. Možda fakat vjeruju da ih se ne tiče, iako se znaju požaliti kako ne mogu ići gradom u vrijeme povorke pošto je grad blokiran i podsjeća na opsadno stanje. Među njima se nalazi nemali broj visoko obrazovanih osoba, dosta i onih koji se pozivaju na moral-(mada ovaj pojam danas ima priilično rastegnuto tumačenje), ali i dalje odobravaju javne promocije homoseksualizma po uzoru na standarde Europske Unije i SAD-a u sklopu svojih osjećaja niže vrijednosti. Moguće je da jedan broj njih naprosto pada na sladunjavu manipulaciju u medijskim pričama o “slobodi” izražavanja i pokazivanja seksualnosti uz prateću propagandu koja se oslanja na toliko banaliziranu i zloupotrijebljenu riječ – ‘ljubav.’
Na tu riječ se raznježe mnogi, nakon čega indoktrinacija ide lakše. Masovno manipuliranje umovima onih koji vole za sebe govoriti kako podržavaju javne perverzije sve dok su one predstavljene pojmovima sloboda i ljubav, već se godinama širi javnim prostorom u BiH. Naravno, takve osobe istovremeno sebe ističu kao napredne, civilizirane, tolerantne dok jedva prikrivaju svoju aroganciju ili prezir prema skoro svima koji stvarnost vide drugačije nego oni. Patetika i banalnost se podrazumijevaju u tome. Među njima se nalazi i dosta zbunjenih osoba, također i neupućenih u ovu tematiku. Stoga, u pokušaju da im se pomogne shvatiti o čemu se radi a o čemu ne radi sa novom društvenom podvalom za dezorijentiranu masu domaćeg stanovništva, idemo redom pri analiziranju određenih pojmova i pojava što idu u paketu sa svim ovdje spomenutim stvarima. Pošto se radi o modernim i urbanim mitovima, većina ljudi ih ne prepoznaje kao takve jer ne djeluju i ne zvuče kao klasični mitovi. Ovdje mitologija odražava savremenost na koju svi imamo slabost.
PRVA MANIPULACIJA GLASI:
“Kada bi homoseksualci vladali ne bi više bilo ratova, pošto oni ne
vole nasilje”
Kako je valjda opće poznato, nasilje je sastavni dio ljudske prirode. Ne samo fizičko, jer postoje i druge vrste nasilja. Ustaljeno je uvjerenje kako su homoseksualci samo oni muškarci sa feminiziranom pojavnošću, mekanoga glasa i “neobičnog” naglaska, to jest oni sa prepoznatljivom sklonošću ka ružičastoj farbi. Mnogi dakako jesu i takvi, nije sporno, pri čemu se nerijetko radi o hormonalnim poremećajima. No, postoji i značajan broj homoseksualaca koji ne djeluju tako na prvu. Na primjer, mnogi nacisti su bili homoseksualci, razne masovne ubice i svjetske vojskovođe. Iako se današnji homoseksualci navodno zgražavaju na vojne uniforme i armije, opet se mnogi prijavljuju za odlaske u razne policijske i vojne formacije. U SAD-u su godinama trajale javne polemike o tome da li dopuštati homoseksualnim vojnicima armijsku službu ili ne. Feministice su kao žene ponekad brkali sa lezbijkama, a i mnoge od njih znaju biti sumanuto nasilne. Ima mnoštvo primjera, i svako ih može potražiti za sebe ukoliko se tek malo potrudi. Mnogi homoseksualci i biseksualci jesu katkad i žrtve fizičkog ili mentalnog nasilja, pojedinačno gledano, dok istodobno postoje i oni koji žele nasilje. Najbrži način da se stekne sažaljenje javnosti dolazi od viktimizacije vlastitih ideja. Razni heteroseksualci koji brane i podržavaju homoseksualce, žele da oni budu napadnuti jer tako sebe mogu predstaviti kao pravednike i kao žrtve mužjačkih siledžija, ili nekog društvenog sistema. Nije to ni posebno čudno, jer nisu homoseksualci jedini koji žele da ih se zajednički gleda kao žrtve ili kao neke ‘simpatične’ i svilenkaste mirotvorce. Skoro svako to poželi katkad, i pojedinci i skupine – vjerske, rasne, političke, etničke, pravne, državne itd.. Homoseksualcima kao i samozvanim ‘straight’ osobama koji su skupa s njima, takve manipulacije idu nešto lakše pošto je njihova polazna osnova tvrdnja kako su oni samo nježni, polugolišavi zaljubljenici koji kao ne žele političku vlast ili nametanje svoje ideologije. Ovo je tek jedan od mitova kojima se već dugo velikom dijelu čovječanstva ispiraju mozgovi. Zato, oni nabildani ‘straight’ mačoisti koji bi rado fizički napadali homoseksualce u javnosti, trebaju znati da na taj način rade baš ono što mnogi organizatori homoseksualnih povorki i hoće, kao i njhovi sponzori, lobisti, finansijeri, medijski promotori. Poslije prve sarajevske povorke homoseksualaca, koja je protekla bez fizičkih incidenata, mogao se steći dojam u nekim od poltronskih bh. medija da im je krivo što je tako proteklo. Djelovalo je kao da im je žao što niko nije bacao flaše i kamenje prema erotiziranim šetačima. Po internetu je bilo zluradih ruganja protivnicima homoseksualizma, kukavičkih prozivki i prizemnih vrijeđanja, sedmicama poslije povorke zbog izostanka fizičkog nasilja.
DRUGA MANIPULACIJA GLASI:
“Svi imaju pravo na ličnu seksualnu orijentaciju”
Standardna ofucana fraza, društveno preforsirana i dosta zloupotrijebljena. Usput nije ni originalna. Prepisano sa zapadnih medija na takav način da ljudi sami sebe ubijede kako se radi o vlastitom stajalištu usvajajući tuđe, zato što je moderno. Nečiji izbor i nečija orijentacija nisu neophodno ista stvar. Značajnije od ovoga, jeste to da su mnoga od brojnih udruženja za zaštitu homoseksualaca nekad govorila kako oni štite od diskriminacije one koji su rođeni kao homoseksualci, znači išlo se sa navodnom zaštitom onih koji su prirodno homoseksualni, bez osobnog izbora. Vremenom se takav pristup nekako “pretvorio” u zaštitu “životnog izbora,” što mijenja i namjenu i cilj. Nije čudno što sada, uzročno-posljedično širom svijeta djeluju nekakve organizacije za zaštitu onih koji kao po ličnom izboru “žele” da budu, ne samo homoseksualci nego i pedofili, zoofili, gerantofili i tako dalje. Međunarodna medijska kampanja je od ovoga napravila ogromno pitanje, kao jedno od najvažnijih u životu svakoga, podignuvši cijelu tu šaradu na razinu “temeljnih ljudskih prava.” zato, ni organizatori sarajevskih povorki, šta god im bile seksualne sklonosti, uglavnom nisu svjesni koliko su izmanipulirani i koliko rade za tuđe interese, ne svoje. Bestidno je indirektno poručeno da svako ima pravo na obijest, i to javno ispoljavanje iste. Ubjeđuju onda i sebe i druge da se kao “bore za prava” homoseksualnih te drugih osoba koji imaju devijantne seksualne
“orijentacije,” odnosno za tobožnja ljudska prava, a zapravo su dio velikog međunarodnog programa u kome nema slobode mišljenja ali se sve radi u ime “slobode,” koliko god zvučalo oprečno. Ni ta famozna zastava sa duginim bojama nije nešto originalno. Skoro sve je prekopirano i pažljivo nametnuto tako da je danas “obavezna” upotreba engleskog jezika u ovome. Korištenje pojmova kao što su – gay, lesbian, queer, transgender, transsexual, crossdressing, straight itd.. Po dogmatskoj inerciji sve se usvaja na engleskom makar neko i “polomio” vlastiti jezik pri izgovaranju istih riječi. Ništa originalno i ništa svoje oni tu nemaju. Nemaju ni slobodu izbora ali se stalno nameće priča o tobožnjem vlastitom izboru pojedinaca. Jasno je da se odavno radi o ideologiji, pa je već izvjesno vrijeme u javnom opticaju i kontroverzni izraz ‘gender ideologija,’ a postoje i takozvane rodne studije. Može se reći i kako se radi o religijskoj sekti, skoro pa kultu. Brojni homoseksualci te oni heteroseksualci koji ih zastupaju, sebe glasno smatraju ateistima ili agnosticima nasuprot konzervatizmu klasičnih religija i tradicionalnih porodičnih društava, ne shvatajući da su zapravo jednu religiju zamijenili za drugu, odnosno jednu konzervativnost za drugu. Slobodan izbor ili ‘orijentacija’- što je nametnuti pojam, spada u savremene mitove na više načina.
Inače, na web stranici udruženja za nametanje takozvane ‘povorke ponosa’ u javnom prostoru, stoji link sa uputama za domaće medije o tome kako izvještavati o novoj ideološkoj paradi seksualnih nagona. Više se dakle i ne krije da žele na suptilan način određivati novinarima da izvještavaju prema nahođenju sljedbenika rodne ideologije.
TREĆA MANIPULACIJA GLASI:
“Sve je to slobodna ljubav”
Kada se širom Balkana odjednom počeo javno obilježavati zapadnjački praznik Valentinovo, prije nekih tri decenije otprilike, mnogi su ga ‘preko noći’ prihvatili kao da je oduvijek spadao u domaće običaje. Počeli su i sebi i drugima nametati obavezu kupovine poklona svojim partnerima za taj praznik, a mediji su komercijalizirali sve skupa. Sofisticirane manipulacije su prštale svuda okolo. Slabo ko je razmišljao o značenju takozvanog “blagdana ljubavi,” skoro svima je bilo dovoljno da sadrži naziv ljubav, pa šta god išlo pod takvim praznikom. Slijepo su imitirali tekovine zemalja iz kojih je stigao taj praznik. Imitirale se ideje, fazoni, izreke, provodi, troškovi, izvještačeno kreveljenje, umjetno čestitanje itd.. Cvrkutalo se kroz glumu i neiskrenost. Riječ ljubav je ostala banalizirana do bola. Moglo se prodati svašta, samo ako se predstavi kao “ljubav.” Nije ista, ali svakako jeste slična pojava koja ide kroz promociju homoseksualnosti ili javne seksualnosti općenito, po raznim čulnim uzbuđenjima. Seksualne tehnike, od najperverznijih do najmaštovitijih, isiču se u javnosti pod istim nazivom – ljubav. Pohota, silovanje, sadomazohizam, sodomija, onanisanje, sve se to naziva ljubav. Svakako, pored ostalog se radi opet o legalizaciji nečije obijesti. Zato pornografska industrija danas razvijenija nego ikada. Zanimljivo je kako branitelji i zastupnici homoseksualizma često spominju kako su i homoseksualci ljudska bića, usput i transvestiti, transseksualci te ostala bratija, i onda kao takvi trebaju uživati “ljudska prava.” Zato opet u cijelu priču uvežu malo romantike, sentimentalnosti, nježnosti, sve krunišući zloupotrebljenom riječju ljubav, da bi djelovalo kao da traže ista prava poput svih drugih osoba. Ljute se ako im neko istakne činjenicu da se radi o legalizaciji opće seksualnosti i pornografije, a ne ljubavi. Ipak, čim izađu na ulicu da paradiraju, sami sebe demantiraju, jer zaista ističu prvenstveno seksualnost, žudnju i strasti a ne ljubav, u zavisnosti od toga kako se gdje tumači značenje ljubavi. Na ulicama nose umjetna spolovila, ponekad, samo-mazo kožne kostime i bičeve, nekad hodaju goli, insinuiraju seksualne aktove na razne načine, a istodobno traže da im drugi priznaju kako se radi o emocijama i privlačnosti za istospolce. U Sarajevu zasad još nisu počeli da obavljaju seksualni snošaj nasred ulice, ili masturbiraju pred svima, kako to rade na Zapadu, što ne znači da neće probati jer dosta toga su već uspjeli da provuku, postepeno. Svo vrijeme, i na Zapadu i na Balkanu, paradiraju usred dana i ispred mnoštva male djece. Ukoliko nekome treba dodatna potvrda, iako internet vrvi potvrdama i dokazima svega navedenog, neka onda prošnjuha malo po cyber svijetu.
Usput je potrebno napomenuti da ono što možda otkriju, nije za osobe slabijeg želuca i osjetljive psihe.
Za vrijeme prve javne šetnje homoseksualaca kroz centar Sarajeva, gostovao je neki lik odjeven u žensku odjeću, koji je rekao da je iz Beograda. Bio je stiliziran kao prostitutka ali nije se javno skidao za ovu priliku. Neki reporter je upratio neobičnu tetovažu na njegovoj ili njenoj ruci. Bio je to naziv čuvenog beogradskog rock benda Riblja Čorba. Nikome to naravno nije smetalo, jer ipak se radi o “ljubavi.” Dodatna zanimljivost je i to što se pjevač Riblje Čorbe, Bora Đorđević, inače titulirani ravnogorski vojvoda, svojevremeno izjasnio protiv homoseksualnih šetnji u Beogradu. Imao je i neku televizijsku raspravu sa jednim od srbijanskih predstavnika homoseksualaca. Uglavnom, seksualna pornografija se danas prodaje pod etiketom ljubav, čineći da ljubav kao imenica bude usput i naziv za još jedan moderni mit koji je pritom i dobro unovčen. Uporedo za zloupotrebom pojma – ljubav, banalizirano je i značenje riječi – sloboda.
ČETVRTA MANIPULACIJA GLASI:
“Svi homoseksualci općenito su fizički ugroženi”
U nekim krajevima svijeta jesu a u nekima nisu, nekada opravdano a nekada neopravdano i to na pogrešan način ili iz pogrešnih razloga u oba slučaja. Zašto je to tako, odgovor mogu mogu dati psiholozi, sociolozi i psihijatri, pored ostalih. Prije nego svako sam ponudi sebi odgovor, neka najprije razmisli o značenju i raznolikom tumačenju riječi diskriminacija, u najširem spektru. Inače, svako u svijetu trpi ili je nekad u životu trpio određenu vrstu diskriminacije, po raznim osnovama. Što se tiče Balkana i BiH, dominira patrijarhalni mentalitet koji ponekad prebaci u temperamentni ‘mačoizam.’ U skladu s tim postoji netrpeljivost prema spolnim i hormonalnim devijacijama, ili otpor njihovom forsiranju u javnom prostoru. Međutim, ima navodno jako malo ili nimalo primjera da je neko u Sarajevu otpušten sa posla, fakulteta, škole ili iz bolnice zbog svoje homoseksualne sklonosti. Tako da su priče o sistematskoj diskriminaciji ili pretjerane ili izmišljene, u zavisnosti o kojem domaćem kraju govorimo. Najviše ima ismijavanje od okoline, i ruganja, ali to se događa svakome ko se po nečemu istakne kao drugačiji od recimo većine djece u nekom školskom razredu, ne samo homoseksualcima. No, sada nakon prve povorke, nakon festivala, medijskih nametanja tematike, filmova, indoktrinacije, sada su već i homoseksualci i njhove organizacije skrenuli pažnju na sebe pa će samom svojom pravnom, obijesnom i pomodarskom vidljivošću možda biti i više na meti pojedinaca nego ranije. Tako je nekad bilo i na Zapadu a pošto se u našim krajevima skoro sve kopira sa Zapada, i to slijepo, nekritički, onda je i ovo za očekivati. Istovremeno, ne treba zaboraviti još neke značajne detalje. Organizacije, udruženja, asocijacije, pokreti, kako se već tituliraju, koji se bave promocijama i podržavanjem ne samo homoseksualnih osoba nego homoseksualnosti kao “filosofije življenja,” već izvjesno vrijeme imaju zaštitu vodećih vojnih sila u svijetu kao što su SAD i Velika Britanija, pa i Evropska Unija. Britanski i američki ambasadori su prošetali Sarajevom za vrijeme prve sarajevske parade seksualnih i pornografskih sloboda, prava na javnu pohotu i hormonalnu anarhiju, simbolično tako dajući kao podršku kontroverznim “šetačima.” Prisustvo ambasadora im je obezbijedilo veliku oružanu zaštitu, kao i drugdje, čak i snajpersku. Koja to još skupina dobije takvu i toliku zaštitu na javnom mjestu. Čak su obezbijeđeni transporti za gostujuće učesnike na prvoj sarajevskoj povorci. Dolazile su povorke autobusima odnekud izvan Sarajeva i izvan BiH, što je odgovaralo poltronskim medijima da jednostrano izvještavaju o navodnom masovnom skupu sarajlija, izbjegavajući da spomenu kako je mnošto učesnika, možda i većina, stiglo odnekud sa strane. Sve učestalije zabrane verbalnog protivljenja javnom homoseksualizmu kao ideologiji, podsjeća, kako svjedočimo, formiranju specifičnoga globalnog fašizma sa homoseksualnom ideologijom kao sastavnim dijelom, ideologijom koja prijeti svim neistomišljenicima, ne samo zapadnjačkim. Dodatni kuriozitet priči o zaštiti sarajevskih porno homo aktivista je i to što je prethodni ambasador SAD-a u BiH navodno deklarirani homoseksualac, a nominiran je na funkciju u vrijeme administracije Donalda Trumpa za koga opet važi da je desničar, ili barem da je popularan među desničarima Zapada. Obično se ide sa postavkom kako su desničari veliki protivnici homoseksualaca, međutim Trump je očito najprije biznismen, bogataš, pragmatik, pa tek onda desničar. Inače, ta zastarjela priča oko razlika i sukobljenosti desničara i ljevičara dosta je relativizirana. I jedni i drugi mogu biti sa jednakom pogubnošću ekstremni i radikalni. Na Balkanu je sličan primjer sa Aleksandrom Vučićem u Srbiji. On je nominirao za svoju državnu i kabinetsku poslušnicu Anu Brnabić koja se formalno identificira kao lezbijka, mada je za sada teško utvrditi i njen spol. Uglavnom, Vučić kao nekadašnji ravnogorski vojvoda amater, srpski desničar, nije imao problem da blisko sarađuje sa seksualno nedefiniranom osobom kao što je Brnabić/ka. Svijet se mijenja bizarnim putevima. Ovdje se trebamo opet vratiti na heteroseksualce koji javno podržavaju homoseksualce jer već neko vrijeme ističu još jednu kontradiktorost o kojoj izbjegavaju otvoreno razgovarati. Naime, mnogi od njih, pri svojim demonstracijama po ulicama, uporedo sa podrškom legalizaciji istospolnih brakova, ističu simbole jugokomunizma, Titove slike, crvene petokrake i slično. Na taj način ostavljaju otvorenim pitanje da li oni zaista ne znaju kako je homoseksualnost u Titovo vrijeme bila javno nepoželjna, zakonski zabranjena, a pri JNA bila podložna i zatvorskim kaznama od najmanje godine dana političke robije, ili samo ne žele da znaju. U oba slučaja sebe dovode u šizofrenu poziciju.
PETA MANIPULACIJA GLASI:
“Legalizacija istospolnih brakova će voditi ka njihovom legalnom
usvajanju djece, što bi moglo smanjiti broj djece-siročadi u
popravnim domovima.”
Ni na bosanskim, ni na balkanskim ni na drugim homo manifestacijama po svijetu, niti u njihovim memorandumima, nije zabilježeno da žele usvajati djecu iz razloga mogućeg zatvaranja sirotišta i popravnih domova. Neko je ovako nešto izjavio najvjerovatnije zato da objasni svoje osobne razloge podrške legalizaciji usvajanja djece od istospolnih parova. Ovaj mit nije teško prepoznati kao takav. Razlozi želje za usvajanjem djece kod istospolaca mogu biti raznovrsni ali su najčešće neki interno lični prohtjevi, kao i kod heteroseksualaca. Iako mediji koji podržavaju kampanje u korist istospolnosti, rado istaknu neki primjer vedrog djeteta sretnog odrastanja, kojega su usvojili neki muškarci u braku ili dvije žene u bračnom odnosu, to još uvijek ne znači da je sve to prihvatljivo te korisno osim u nekim baš ekstremno krajnjim nuždama. Postoji bezbroj djece u sirotištima koja žele da imaju roditelje oba spola, ali ih izgleda uglavnom niko i ne pita za izbor. Zato ima načina da im se nametne nečiji drugi “izbor” od malena, preko odgajanja i navikavanja. Koga zanima neka se uvjeri pod ovim linkom: www.sloboda.hr
Sviđalo se to njima ili ne, potvrđeno je širom svijeta da mnogi pedofili traže mogućnost usvajanja djece preko takozvane “slobodne ljubavi.” Oni pedofili kojima je baš stalo do toga, a još nemaju zakonsku mogućnost usvajanja djece, mogu se prijaviti kao homoseksualci te na taj način usvojiti dijete. Američke su novine Northern Colorado Gazette objavile kako je Američka psihijatrijska asocijacija tek 1973. godine uklonila homoseksualnost s liste mentalnih poremećaja. Do tada je medicinski smatrana psihičkim poremećajem, za nekoga i tjelesnim. Nešto godina kasnije, na red je došla i pedofilija. Sve više medicinara pedofiliju i službeno ne smatra nikakvim poremećajem. Blagi prelazak javnosti na podsvjesno prihvaćanje pedofilije kao normalne, možda je odradio The New York Times prije nekoliko godina sa tekstom naslova “Pedofilija možda jeste poremećaj, ali nije zločin.” Već je zabilježeno da ima pedofila koji legalno prave svoja udruženja, (imaju i političku partiju) koji traže ista prava i zakonske mogućnosti kao i homoseksualci, od Nizozemske do Amerike. Odmah iza njih se javljaju nekrofili, gerantofili i zoofili, kao nedavno u Švedskoj. Znači, ljubitelji mrtvaca, puno starijih osoba i seksualni ljubitelji životinja. Svi traže svoja “prava” i legalizaciju raznih državnih zakona u korist svojih maštarija, obijesti i poremećaja. Svi žele da se njihove fantazije pretvore u nešto svima nametnuto kao prihvatljivo. Seksualni nagoni su odavno proglašeni slobodom izbora na Zapadu, a krenulo je preko homoseksualizma. Pošto kao po inerciji skoro sve sa Zapada i dalje dolazi na Balkan i BiH, milom ili silom, pitanje je kada će se pokrenuti nešto od spomenutoga i u Sarajevu, jer “led je probijen” famoznom paradom, te zakonima o istospolcima, nametnutim od EU. Ticano usvajanja djece, slijedi podsjećanje koliko su heteroseksualci odgovorni za sve ovo. Oni koji preziru homoseksualce i ostale seksualno neuravnotežene osobe, oni koji ih mrze, koji bih rado u javnosti fizički napali, krivi su donekle zbog mogućnosti da istospolni parovi zakonski mogu usvajati djecu, ili će to tek moći. Jer, da su svi tradicionalni ljubitelji klasične porodice i muško-ženskih odnosa, misli se na one koji su imali tu mogućnost, usvojili po jedno siroče iz nekog od popravnih domova, smanjili bi šanse za kolektivne devijacije u društvima. Da su sve organizacije koje se zalažu za opstanak porodice više truda uložile u pomaganje djeci bez roditelja možda bi postigli sličan efekat. Ne bi naravno nikad prestali pokušaji i zahtijevi onih koji promovišu slobodu seksualnih poremećaja, ali bi se njihov uspjeh na ovom polju svakako umanjio u odnosu na ono što se događa danas. Zato bi trebali baš ti heteroseksualci i porodični ljudi koji vrijeme, pare i živce troše po kladionicama i utakmicama, odustati od napada na homoseksualce jer sad je kasno. Fizičkim napadima u ovakvim prilikama koje idu na ruku homoseksualcima kao kolektivu, neće postići željeni efekat, naprotiv. Samo će biti još više manipulacija, praviće sva ta lgbtiq udruženja još više od sebe žrtve, biće još pritisaka i ucjena od američke, britanske te još nekih ambasada. Većina domaćih i regionalnih medija su ionako na strani homoseksualaca i drugih seksualno-pomodarskih pojava sa Zapada. Oni valjda smatraju da im to znači “držati korak sa vremenom,” ili neku srodnu banalnu patetiku. Šta bi moglo biti rješenje? Možda razgovarati sa predstavnicima tih ružičastih udruženja u pokušaju da im se pojasni kako i zašto trebaju odustati od povorki, Objasniti im da su i oni izmanipulirani od strane onih koji ih finansiraju, i da rade za tuđe interese a ne za svoje kako su ih ubijedili. Internet, facebook i privatna okupljanja su sasvim dovoljna i homoseksualcima i heteroseksualcima, u kolektivnom smislu. Pojedinačno, neka najprije svako sam sebe ispita šta nije u redu, treba li se liječiti, može li se liječiti, uzrok poremećaja i slično. I naravno, svako pojedinačno neka traži sebi posao. Ukoliko ne može da ga nađe zbog diskriminacije, onda neka provjeri šta, kako i zašto, a ne unaprijed.
ŠESTA MANIPLACIJA GLASI:
“Nije život četiri zida”
Radni naziv druge po redu homoseksualne parade kroz Sarajevo, potencirao je staru priču o tome kako homoseksualci treba da napokon slobodno izađu iz ormara-(još jedna fraza usvojena sa hollywoodskih filmova). Zapravo, radi se o pristajanju na jedno specifično obilježje vremena u kojem živimo, a to je banaliziranje, obesmišljavanje pa čak i postepeno ukidanje intime, ukidanje privatnosti. Gay aktivistima je možda neko rekao da je nedostatak intimnosti nešto dobro. Moguće je da neki od njih nisu svjesni kolika je važnost i značaj privatnosti pa se furaju na slobodu masovnog skakanja po ulicama i trgovima, smatrajući to pozitivnim u odnosu na privatnost svoga doma. Sa tolikim javnim kamerama svuda oko nas, u zadnje vrijeme i dronovima, pa špijuniranjima kroz računare i mobitele, sve je teže sačuvati intimnost. Mnogi ljudi preko društvenih mreža sami umanjuju vlastitu privatnost eksponiranjem svoje porodice, male djece, sebe samih, snimanjem svoga doma pa dijeljenjem tih slika milionima i slično. Zadnja linije odbrane privatluka su ta toliko spominjana četiri zida, makar i simbolično. Homo aktivisti ovim poručuju kako im se ne sviđa kada im neko poruči da mogu između svoja četiri zida raditi šta žele, samo ne mogu na ulici. Sada oni udaraju kontru svojom kao dovitljivošću tako što žele reći da je pravi život izvan privatna četiri zida, znači u javnosti. Kako je već utvrđeno, govori se o seksualnom životu, prvenstveno. Također, njihova “filozofija” se ponekad osloni i na odijevanje pa se desi da pokažu kako život nije ni “četiri sloja odjeće,” ne samo četiri zida. Ovdje se iznova treba osvrnuti na one koji nisu ni gay ni homoseksualci, što će reći na straight osobe, ali napadno se bore za homoseksualne slobode i zastupaju ih. Oni su više puta upali u zamku duplih standarda sa ovom pričom o četiri zida, više i češće u prosjeku nego sami homoseksualci. Naime, postoje gayevi koji poštuju pripadnike klasičnih religija i koji imaju razumijevanja za vjerske prakse. Nisu svi zadrti borci protiv takozvane konzervativnosti u ime takozvane liberalnosti. Za razliku od tolerantnih homoseksualaca, mnoge straight osobe koje su na njihovoj strani, otvoreno preziru klasične monoteističke vjernike i vjernice. Oni dvolično odobravaju izlazak seksualnih strasti pa i seksualnih aktova izvan famozna četiri zida, ali kada vide djevojku sa hidžabom ili vide molitvu na otvorenom, rado bi je poslali ili zatvorili između četiri zida, svejedno da li su privatni zidovi ili oni pritvorski. Na internetu je zabilježena serija prizemnih uvreda na jedan obični ulični plakat u Sarajevu koji je sadržavao kratki kur’anski ajet. Pljuštala su izrugivanja, psovanja, vrijeđanja, bez povoda, od strane onih koje popularno u Sarajevu nazivaju fina gradska raja iliti FGR. Često su u Sarajevu osobe koje pomalo upadljivo ističu svoju tolerantnost, prihvaćanje različitosti, kosmopolitizam, liberalnost, opuštenost, ljubaznost, baš one koje ispolje mržnju kada vide neko religijsko ili tradicijsko obilježje u javnosti. Tada iz njih isplivaju niske strasti, pogrdni izrazi, arogancija. Takvi najčešće prave selekciju po pitanju četiri zida, to jest rado bi odlučivali ko smije živjeti izvan tih zidova a koga treba zatvoriti u četverozidnu intimnosti i privatnost. Oni su također javno isticali primjere homoseksualnosti u životinjskom svijetu, kod pasa, majmuna, ptica, gmazova, stoke. Takve pojave bi uzimali za “naučnu” potvrdu o prirodnosti homoseksualnog življenja kod ljudi. Istovremeno, kada bi se pojavilo mnoštvo poznatih primjera alfa mužijaka koji istovremeno imaju seriju ženki u životinjskom svijetu, odnosno “harem” što bi se popularno kazalo, izostao bi “naučni” primjer prirodnosti poligamije pošto poligamiju među ljudima FGR-ovci smatraju neprirodnom, nudeći samo svoje subjektivne razloge kao objašnjenje. Interesantno je i kako se javna golišavost, nudizam, i to svih uzrasta, kod arogantnih straight “liberala” smatra progresivnom pojavom, dok se tradicijsko odijevanje, pogotovo hidžabi, čador i nikabi nazivaju povratkom u kameno doba. Istodobno, oni ili njihova djeca, u školskim udžbenicima, TV dokumentarcima i enciklopedijama uče kako su u kamenom dobu primitivni ljudi živjeli polugoli ili nekad sasvim goli. Ne štima im izgleda, ni logika ni samo njihovo subjektivno tumačenje evolucije čovječanstva. Život je ipak nešto više i od četiri zida i od napuštanja tih istih zidova, ali sa puno promišljanja u oba slučaja. “Zna se šta je ključ a šta je brava,” glasi natpis koji je stajao na transparentu jedne mlade djevojke sa hidžabom za vrijeme uličnih demonstracija protiv prve homoseksualne parade u Sarajevu. Poznati FGR internet kolumnista i analitičar, da mu ne spominjemo imenicu, u ovome je nekako prepoznao ni manje ni više nego incest. Objavio je to u jednoj svojoj po internetu raširenoj kolumni neposredno poslije tih demonstracija prošle godine. Do dan danas je ostalo nerazjašnjeno šta je mislio tom sumanutom izjavom, i gdje je u svemu tome vidio incest, pod uvjetom da zna šta znači ta riječ. Još jedna je ovo potvrda kako je neophodno puno produktivnog razmišljanja u današnjoj BiH.
Dan ili dva uoči održavanja prve masovnije homoseksualne šetnje kroz Sarajevo, nekoliko bh. novinara je reklo kako Sarajevo ovom paradom polaže “civilizacijski ispit,” ili polaže test civiliziranosti otprilike, varijacije su bile. Da li autori takve jadne ili glupave a donekle i zabrinjavajuće izjave znaju šta su napisali i objavili, ili su to samo učinili po naredbi, pritisku svoje redakcije i uredništva, sporedno je. I nije to slučaj samo u Bosni. Vrijednosti savremene civilizacije su spuštene na nivo animalnog instinkta preko seksualne pohote, nazvane ljudskim pravima, odnosno pravima na masovne orgije, na kolektivnu i javnu pornografiju, prostituciju. Koga zanima duboki historijat, može otkriti kako su još neke civilizacije u prošlosti propale na sličan način, i ne slučajno zadnji vijesnici propasti su bili seksualni perverznjaci i javno orgijanje. Nisu homoseksualci doveli do te propasti, da ne bude zabune, oni su proizvod civilizacije koja već odavno postepeno propada na razne načine, i njima je možda pripala “čast” da dovrše proces propadanja. Sami novinari su to potvrdili izjednačavajući ovo paradiranje sa samom civiliziranošću.
Na kraju, nije zgoreg napomenuti šta očekivati u razgovoru na ovu tematiku sa onima koji gorljivo brane kolektivno blokiranje grada za potrebe masovnog nametanja nečijih pomodarskih ili seksualnih furki, i kako se unaprijed odbraniti od njihovih agresivnih verbalnih insinuacija. Naime, mnogi od njih nerijetko krenu u startu govoriti kako nikog ne treba zanimati s kim neko spava, čime se bavi u vlastitoj spavaćoj sobi, sa kime je vjenčan i slično. Tako se ponašaju u nastupima na televizijskim sučeljavanjima sa neistomišljenicima ili izvan medija. Baš zato im unaprijed treba izbiti taj lažni “argument” iz razgovora, tako što bi im se poručilo: Radi se o zamjeni teza i o zamjeni značenja intime i privatnosti sa jedne strane te značenju javnoga sa druge strane. Dakle, nikoga ovdje nije briga s kim homoseksualci privatno spavaju ili se vjenčavaju. Nikoga nije briga da li se u svom privatnom prostoru bave pornografijom ili kuhanjem egzotičnih jela. Imaju pravo na sve to, kao i bilo ko drugi, ali samo u vlastitoj privatnosti. Ovdje se samo radi o shvaćanju onoga šta sve spada u zajednički javni prostor a šta u privatno. Javni prostor nije samo njihov, mnoštvo male djece ima pravo i na javni prostor i na slobodu od mogućih trauma. Zna se na šta se to odnosi. Niko se ovdje ne bavi nečijim spavanjem nego se radi o nametanju sadržaja njihovih spavaćih soba, njihovih kupatila i njihovih hormona skoro svima na ulicama i medijima. Stvari su već toliko jasne da svi koji i dalje ne kontaju ili ne znaju o čemu se radi, sami su odabrali da takvi budu, da sami sebi uskrate i znanje i svijest o tome šta se događa oko njih/nas.
