Piše: Amir Telibećirović
Manipulativna priča o famoznoj “unitarnoj Bosni i Hercegovini” već je postala relativno stara. Povremeno se zavrti u domaćoj javnosti još od pred-agresijskog razdoblja, i evo do danas ne prestaje. Da se podsjetimo, velikosrpski, jugoslavenski i hrvatski mediji, poneki političari iz istoga kružoka, prepadali bi svoju javnost sa pričom o “unitarizmu” među Bošnjacima odnosno među muslimanima kako oni radije kažu, jer tako im se više uklapa u indoktrinaciju svoje ciljane publike, to jest ciljanih žrtava. Niko od takvih nije u javnom prostoru do kraja išao sa objašnjenjem šta tačno misli pod tim “baukom” zvanim unitarna BiH, samo bi ponudili nekoliko ograničenih tumačenja i dalje stali. Njihovi sugovornici, uglavnom
novinari, TV voditelji ili politički protivnici, ne bi ih baš detaljno ni pitali za konačnu, iscrpnu, vlastitu definiciju, do najmanjih detalja, a trebali su i mogli su, pa makar dobili i kakav subjektivni odgovor. Jedno od najčešćih “objašnjenja” onih koji se glupiraju sa pričom o unitarizmu jeste mogućnost preglasavanja od strane Bošnjaka u slučaju unitarnog uređenja BiH, iako ta unitarnost opet ostaje nedorečena. Naravno, ne smeta im unitarnost Hrvatske, Srbije ili raznih evropskih država čijim uređivačkim modelima se kao teži. Problematika famoznog i uglavnom nepostojećeg unitarizma rezervirana je samo za Bošnjake, barem u jugoistočnoj Evropi. Nekako se te stvari očekuju od srpskih, hrvatskih, jugoslavenskih ili čak crnogorskih supremacista i desničara, jer oni su skloni manipuliranju sa pričama o unitarnoj Bosni i slično, ali se
možda zanemaruje doprinos nekih ovdašnjih ljevičara u istoj stvari. Takve vrste “ljevičara” ima u pozamašnom broju i među samim Bošnjacima. Ali oni su već ‘opričani.’ Za ovu priliku nam je simptomatična prepiska jedne javne ličnosti na socijalnim mrežama, osobe koja je društveno i
politički aktivna. Ta osoba je do sada bila angažirana na javnoj ‘promociji,’ uvjetno rečeno “unitarnog bosanstva” mada se to nije baš tako nazivalo, kroz medijske istupe i politički partijski pristup ovoj tematici. Iskazivala je protivljenje etnonacionalnoj politici u korist neke nejasne građanštine koja se uglavnom poklapa sa općim bosanstvom, odnosno unitarizmom prema ustaljenom tumačenju tog pojma. Ipak, možda su te stvari tek površinske, jer se na društvenoj mreži pojavljuje nešto malo drugačiji pristup. Potpisuje se kao Dragan Mioković, nekadašnji milicioner, inače popularan među građanistima
okupljenim oko studijskog “bosanstva” Face televizije. Naime, u jednoj prepisci sa društvene mreže, Mioković je izletio sa, za nekoga možda neočekivanim izjavama, reakcijom na temu navodno rastućeg ‘bošnjačkog nacionalizma.’ Odgovarajući sugovorniku koji ga je naveo da se izjasni o ovome, napisao je : “Unitarna Bosna i Hercegovina kao legitiman cilj? Bosna i Hercegovina kao vaš Izrael u Evropi. I vaš natalitet kao sredstvo kojim ćete ga dosegnuti.”
Ovo je ko zna koji put da neko ističe nečiji natalitet kao problem. Političke partije i krugovi u kojima se kreću ljudi poput Miokovića se nerijetko pozivaju na tekovine humanizma i na ljudska prava, ali im zasmeta rađanje novih beba, što je kontradiktorno i zloslutno. Naročito je dvolično i zloslutno kada o tome govore selektivno. Možda im ne smeta natalitet kod svakoga, niti općenito, nego samo kod određenih populacija kao u ovom slučaju Bošnjaka. Nešto slično je svojevremeno izjavio jedan od
proslavljenih FGR aktivista Bojan Bajić. U zemlji koja je prošla kroz ratna stradanja, etnička čišćenja i genocid, valjda bi trebalo da se natalitet ohrabruje ili bar priželjkuje a ne da se predstavlja kao dnevno politička prepreka u brojanju glasova, odnosno brojanju ‘krvnih zrnaca’ novorođenčadi što je jedna od fraza kojom se također rado koriste samozvani ljevičari i takozvani “građanski orijentirani liberali.”
U toj prepisci Mioković koristi riječ “vaš” čime se pokazuje podsvjesna potreba za razgraničenjem od nekoga ili nečega nepoželjnog. Prepisku je dovršio dosta rječitim tekstom koji odaje neke stvari što ih možda ne bi iznio u studijima neke od sarajevskih televizija, kada poručuje: “Nisam ja skinuo petokraku i prišio ljiljan da bih, skupa sa djecom, osvanuo u unitarnoj Bosni. Da sam se na nju palio-probrao bih srpsku verziju. Reuf i ti ste tada bili mali, i ok mu je da i o takvoj lamentirate. U meni, međutim, ne
možete imati sagovornika za tu priču.” Osim što je otkrio svoje političke sklonosti po kojima ga
šira javnost možda i ne zna, na ovaj način je također izbjegao odgovor na pitanje sugovornika o tome da li je za njega socijalistička BiH bila unitarna, iako je pitanje bilo ponovljeno. Logično pitanje za one koji se bave unitarizmom na selektivan način, a da usput zaboravljaju ili zanemaruju kakva vrsta unitarizma je ovdje vladala u vrijeme kada je BiH u sklopu Jugoslavije imala prefiks socijalistička. U tom dijelu priče se nalazi stara ironična primjedba o skraćenicama. Naime, nekadašnje jugoslavenske republike su zbog dugih službenih naziva u socijalizmu često predstavljane skraćenicama. Tako se govorilo SRH za socijalističku republiku Hrvatsku, SRCG za Crnu Goru, a za BiH u to vrijeme se pisalo i govorilo SRBiH. Pošto je glas – ‘h’ bio nepopularan u nekadašnjem srpsko-hrvatskom dijalektu, znao je nestati pri izgovaranju naziva sastavljenog od početnih slova socijalističke republike BiH. Tada bi njen naziv glasio SRBi(H). Ironično ili ne, unitarizam ima više lica, više primjena i više tumačenja. Ticano nekadašnjeg milicionera, popularnog Miokovića, u njegov politički profil, nakon ovakvog ispada, uklopila se još jedna reakcija sa komentiranja po društvenim mrežama. Naime, u maniru inspektorske sumnjičavosti, prije nekoliko mjeseci je počeo ispitivati jednog od komentatora sa twittera koji se negativno izjasnio o Ivi Andriću. Mioković se tada kratko verbalno prepirao sa njim da bi odustao u neka doba, pazeći da ne ostane loš dojam o Andriću, jer kako je poznato, čuveni pisac spada u tabu koji se “ne smije” prozivati ili analizirati prema viđenju “slobodarskih” građanista današnje BiH.
